Zlatovez

Zimski su dani i lako se prihvatiti ručnog rada. Priroda miruje, sve miruje a vrijedne ruke uvijek rade.

Zlatovez je tehnika koja uvijek plijeni pažnju i znam da je kolijevka zlatoveza naša Slavonija. Za neke znam da su išli na tečaj u Osijek, neki su učili raditi od žena iz Bilja, Vinkovaca, Đakova ili Županje - tako je i moj prijatelj naučio raditi od vrijedne Slavonke.



U stresno vrijeme mnogi traže unutarnji mir, a svatko na svoj način. Nekada su pravi majstori radili predivne nošnje ukrašene zlatovezom. Danas su sve češće to samo mali radovi koji vesele dušu. Tako sam od dobrog čovjeka dobila i mali naputak u pisanom obliku - koji je najvjerojatnije s neta:

TEHNIKE ZLATOVEZA
Tri su osnovne tehnike veza zlatnim koncem: ubjeranjem, zlatom naskroz i zlatom preko papira.

1. ZLATOM UBJERANO veze se na taj način da se zlatni konac provlači između niti tkala. Ova se tehnika obično radi tkanjem ali se može raditi i s iglom na gotovoj tkanini.

2. ZLATOM NASKROZ se veze punim plosnim bodom. Ova je tehnika dosta skupa, jer se zlatni konac nalazi s lica i naličja, ali je prednost ove tehnike u tome što se kao i vez ubjeranjem ponekad može i oprati.

3. ZLATOM PREKO PAPIRA je nešto složenija tehnika veza, jer se radi s dva konca. Zlatni konac je odozgo, a obični odozdo. Zlatni konac se prebacuje preko kartonske podloge, a desnom rukom s iglom i običnom koncem obuhvaćamo zlatne niti na rubovima kartonskog uzorka te dobro zategnemo zlatni konac prema naličju.

Preko tražilice sigurno se može nači autor tog teksta - iako neznam čiji je tekst - zahvaljujem se na njemu.

Na kraju kao sakupljač shema, različitih nacrta i slika, na moje veselje, dobila sam od tog divnog čovjeka i nekoliko shema koje se često koriste u zlatovezu. Eto...



Zlatovez je tehnika veza u kojoj se radi sa zlatnim koncem. Postoje dvije vrste zlatnoga konca, zlato i bijelo zlato, a najčešće se veze tehnikom zlatom preko papira, jer najviše pokazuje ljepotu zlatnog veza.

Našla sam divan blog koji će pomoći u mom istraživačkom svijetu o zlatovezu: "Kod originalnog zlatoveza na poleđini ne smije biti vidljiv zlatni konac tamo gdje je rađeno preko kartona. Na taj detalj treba posebnu pažnju obratiti da bi se znalo razlikovati zlatovez od drugih vezova, a pogotovo od strojnih vezova zlatnim koncem." Zaviriti u to bogatstvo rada je praznik za oči.

Predvečerje!

Ova slika je kao prikaz atmosfere mog dnevnog boravka: toplina i mir. U toj atmosferi lako se listaju knjige i gledaju stari časopisi. Davno pročitane stvari ostaju zauvijek.


Stare teme koje me vraćaju u mladost sve češće su teme promišljanja. Vjerojatno starim!

Kalendar

Kad zađemo u mjesec studeni - obično očekujem glavna veselja godine:



Poneked koristim slova da bi stavila ime ili poruku na tekstilu. Našivanje ovih slova zaista ne iziskuje puno vremena i konca.


U rokovnicima je dosta toga ostalo za dovršiti!

Šivanje modernog doba

Pogled na novo doba!

Kad pogledam u dubinu znanja šivanja u današnjem vremenu, ajoooooj koliko toga se može učiniti - u prijašnjem vremenu se nije moglo mehanički već samo ručno iglom i koncem, ali to nikada nije bilo ovo... Ponosna sam na svoj stroj imena Bagat (ne plačaju me za reklamu), ali danas se može od mnogih strojeva puno toga naučiti :)

Korisni i elastični bodovi:

Dekorativni bodovi

Bodovi za Quiltanje

Bodovi za štopanje/krpanje

i to nije sve reklo bi se u reklamama: postoje još automatske rupice....

Današnje mlade strojne ljepotice mogu toliko toga! Puno predivnih stvari se može učiniti, ali bez vrijednih ruku svi ti strojevi su samo skulpture ili predmeti za sakupljanje prašine.

Brzina šivanja!

"Dopada ti se ova blještava, vrijedna stvarčica?" - zapitala sam se iako svjesna da je stroj star 25 godina. Moja poveznica sa prošlošću, a osim toga ovo je stvarno moja stvar. Ne postoji nitko u mom domu tko bi htio taknuti stroj za šivanje! To je tehničko dostignuće za koje ne postoji lista čekanja i raspored korištenja kao što je to bio slučaj sa kompjutorom. I nakon 25 godina ostala je lijepa sjajna, na kilometar se vidi da nije baš previše korištena pa i nije se imala od čega pohabati. Uz svaki šivači stroj postoji i priručnik. Imam dosta prijateljica koje su ili izgubile priručnik ili ga nikada nisu ni imale jer su u pitanju i starije strojne ljepotice. I svi strojevi ma koliko bili stari imaju isti princip udjevanja konca, pa špulica konca koja se stavlja dolje.... I kad se sve postavi, stisneš pedalu, a ono igla pojuri u neočekivanom smjeru i pitanje se nameće: "A što sve to meni treba?" a do malo prije sam bila vesela osoba

I mnogi nakon par pokušaja shvate da im rad ne krasi besprijekorno uredan ravan štep, a to znači da nije posao za njih.... Našla sam prijateljicu koja isto tako pijano prišiva konac na tkaninu. Ipak bi trebalo malo više vježbati - ako nju ne obeshrabruje taj krivudavi šav... možda bi bilo dobro saznati nešto više o šivanju. Jednog dana kad se probudim, sjednem za stroj možda sama od sebe počnem ravno šivati. Možda postoji neka formula, kao što sam u osnovnoj školi stavljala knjigu pod jastuk da bi bila sigurna kako ću ujutro znati pjesmicu!

Kad se uđe u trgovinu sa onim silnim stvarčicama za šivanje postoje mnoge police - a tek samo koliko vrsta konaca. Prve informacije o kojima se mora voditi računa su debljina tj. vrsta materijala koji želimo šivati jer o tome ovisi koju debljinu konca kupujemo i koju ćemo iglu staviti na stroj. Meni je na stroju uglavnom igla oznake 80 i uvijek ih imam u rezervi više komada, a tanje i deblje vrlo rijetko koristim. Ako se pravilno izaberu svi potrebni elementi, te uštima napetost gornjeg i donjeg konca - šav će svakako biti pravilan. U mom priručniku postoji lijepa tablica koja je Zakon! Tu su tri najvažnije stvari u šivanju 1. vrsta tkanine; 2. konac vrsta i broj; 3. igle.

Dvije večeri provodim prešivajuči đepove, šivajući vitražice, na suknjama i hlačama uvijek se nađe neki puknuti šav. Ma nije uvijek potrebno znati savršeno šivati - dovoljno je nekada samo prošiti 10, 20 ili 30 cm da bi neki odjevni predmet bio sasvim OK mada bi osobno željela da sve koje požele postanu Beate !!

Ljupki stanovnici moga dvorišta

Ovisnik sam o vremenskoj prognozi, iz sata u sat kliknem na komp na prognozu koja se jednako tako svakim mojim klikom mijenja. Iako je prije dva dana bilo izgledno da će sedam dana padati snijeg i kiša uz vrlo niske temperature - stvarno vrijeme za razliku od virtualnog pokazuje svoje lice :)

Visibabe su jednostavno odšetale sa moga travnjaka, a rasprostrla se ljepota u novim bojama. Ljubičice, ali i bijele! Jednom mi je mali sinko rekao: "Mama, tebe Bog voli zato te veseli sa lijepim stvarima!" Ponekad pomislim da je imao pravo.

Ovo tako jednostavno bilje - jaglac, podsjeća me na osnovnu školu, valjda je to bio početak naukovanja o cvijeću.


Plavo cvijeće je potpuno zavladalo prostorom gdje su bile visibabe. Na žalost neznam kako se zove.

Kad šetam gradom, mogu se naći ispred dućana metalne košare sa stvarima na rasprodaji. Tako sam jednom našla za par kuna materijal koji mi je bio tako ugodan za oko, a jako dobar za kuhinjske krpa da sam ga kupila. Nakon dosta vremena stajanja u ormaru - kuhinjske krpe sam obrubila i ladica sa krpama u kuhinji je dopunjena.

Šivanje

U vrijeme mojih baka 1900 i neke godine bila su neka druga pravila. Tada je bilo vrlo jednostavno živjeti. Sve se znalo: tko je važan - učitelj, doktor i svećenik a tko je manje važan u društvu. Zajednice i domaćinstva imala su standarde po kojima se znalo da li je ovdje valjano društvo ili ne. U to vrijeme cijenio se je rad ruku, a dobre i vrijedne žene imale su šivači stroj. Bilo je to nekada davno kad su moje bake i druge žene morale - da bi izgledale lijepo same šivati - nije bilo toliko vrsta tkanina, konaca, modnih kuća, modnih kreatora, stilista ili fashen gurua.

Za intimne razloge zašto su moje obje bake bile krojačice - na žalost danas ne mogu pitati. Živjele su u istom vremenu, dijelilo ih je više stotine kilometara i nisu se nikada upoznale. Nikada, mamima je mama umrla mlada. Bile su jednako vrijedne, zanesene svojim šivanjem, te puno su šivale za sebe i druge. Šivanje i ručni rad nekako ide ruku pod ruku pa su tako obje izradjivale prekrasne ukrasne predmete - jedna je voljela štikati dok druga heklati i plesti.

Nije mi namjera pisati o mojim bakama, uvijek iza takvih vrijednih žena onog doba ostajao bi šivači stroj u domaćinstvu koji se prenosi s koljena na koljeno. Zbog teškog života ili zbog razvoja industrije obično novije generacije nikada ne nauče šivati i stroj se čuva kao spomenik kulture i rada naših predaka. Odrastajući u svojoj obitelji, naučila sam da je šivači stroj neophodno potreban u domaćinstvu kao i lonac ili krpa za suđe. I ja sam član "zaražene" informtičke generacije kojoj su softwer i hardwer postali profesija, sredstvo preko kojeg sam zarađivala, ali u obitelji mi nisu dozvolili da zaboravim stara znanja. Sama pomisao na bake me obvezuje da bar nešto probam. Dokaza ima puno kako je staro znanje korisno, vrijedno i lijepo...

Danas je neko vrijeme - vele recesije: sve se manje radi, sve je manje para i sve je teže živjeti. Zato želim u svom blogu pisati o šivanju. Mislim da je lijepo imati znanje na jednom mjestu, a stečeno je kroz obitelj i hobi...

Mnoge žene imaju strojeve. One bi šivale, ali im fali pokoja informacija možda o koncima, iglama, bodovima - a osim toga tko kaže da se mora šivati samo strojem. Prije šivačeg stroja, postojale su predivne oprave šivane rukom. Puno toga si nemožemo priuštiti zato jer nemamo novaca, ali itekako možemo imati jeftine a lijepe stvari koje ja napravim kao na pr. dok sjedim pred TV-om (na kojem su uglavnom vrte reprize) uzmem iglu i konac - pikam i ništa ne propustim, a nakon prosjedene večeri mogu se pohvaliti djelićem posla koji sam napravila.