Ovaj mjesec se osjećam kao ptica u suton. Iako je nebo plavo čekala sam da se razdani. I nagledala se različitih slika iz našeg svakodnevnog života... Odlazeći u bolnicu vidjela sam kako u metropoli se može dogoditi - pod u dječjoj bolesničkoj sobi se ne pere 12 dana. Vidjela sam smuljane neoprane krevetiće i shvatila kako je zapravo opasno kad se podovi peru - tamo gdje stalno doktori hodaju.
Konačno malo mira u prirodi. I boje koje me vesele!
Sin mi je vizualizirao moj pokušaj da nešto promijenim na bolje. Predložio je da svi moji najmiliji obuku neke druge tradicionalne nošnje, te krenemo u potragu za boljim. Pita se dal bi bila tada sretnija i tako sam se dobro nasmijala njegovoj komediji na moje muke! Obukao je odjevne predmete iz drugog dijela svijeta i fotomontažom otišao u svijet, dok je našeg obiteljskog junaka odveo u Petru na izlet :)
Veseli me da sam opet s vama, te gledam kako ste bile marljive i inventivne u ovom mjesecu. Koliko se loših stvari dogodilo u svijetu auuuuu - pa moji problemi i nisu hvala Bogu tako veliki!
